ISLAND – ZEMLJA VATRE I LEDA
Putovanje na Island je oduvijek bilo među prvih 5 na mojoj bucket listi. Na žalost, iz okruženja u kojem živim je skoro bilo nemoguće i pomisliti na odlazak tamo (bar u okviru mog budžeta). Srećom, u novembru 2018. godine naišle smo na jeftine karte i odlučile da se konačno upustimo u ovu avanturu (iako je to značilo promijeniti 3 države do samog dolaska na Island). Već u toku samog planiranja postalo je jasno da su te karte jedino jeftino u vezi Islanda, ali smo toliko bile zagrijane da nije bilo ni govora o odustajanju. Obzirom na period u kome smo išle bile smo svjesne da će nam kratak dan predstavljati problem, ali smo zato imale veću šansu da vidimo veličanstvenu Auroru Borealis.
Činjenica da posjedujemo samo debitnu karticu, i to naših banki, nam je predstavljala najveći problem kod rezervacija. Naše banke očito niko drugi i ne priznaje. Nakon milion i jednog poslatog maila, jedva smo uspjele da pronađemo rent-a-car koji će da nam prihvati debitnu karticu i to je bila Lotus kuća (sve preporuke).
Da bismo stigli do Islanda bilo je potrebno da odemo do Beograda, pa do Bazela, odakle smo imale let za Rejkjavik. Tako smo napravile i kratki city break u Bazel u vrijeme adventa, koji ko zna kad bi dosao na red da se posjeti.
U Rejkjavik smo sletjele naveče oko 18:00h. Vani je uveliko bio mrkli mrak. Pokupile smo auto na aerodromu (na sreću, bez ikakvih problema) i krenule prema prvom mjestu u kome smo bile smještene, a koje je ujedno i najdalje na našoj planiranoj turi – Kirkjubaejarklaustur (ni dan danas nisam sigurna kako se izgovara). Odlučile smo da se narednih 7 dana postepeno vraćamo do Rejkjavika i usput obilazimo što smo isplanirale. Takav je bar bio plan. Međutim, pokazalo se da sa vremenom na Islandu nema planiranja. Odsjedale smo u Horgsland Guesthousu. Tamo su u suštini jedini prihvatljivi smještaji upravo guesthouse-i i hosteli. Ali moram priznati da su i jedni i drugi na mnogo višem nivou u poređenju sa hostelima u ostalim zemljama koje sam posjetila.
Već prvo jutro postalo mi je jasno koliko je kratak dan. Svanulo je tek oko pola 11. Mi smo svejedno rano ustale i po mraku krenule do prvog odredišta (jer zašto da nam i ono malo dana propada u vožnji).
Za to vrijeme što smo provele na jugu Islanda uspjele smo posjetiti Jokulsarlon lagunu, Diamond plažu, ledenu pećinu u Skaftafell nacionalnom parku, glečer u Skaftafell NP gdje smo imale priliku da hodamo po glečeru, ali i da hodamo u pukotinama leda. Ne moram ni spomenuti da su to neke stvari i doživljaji koje vjerovatno u životu nećemo zaboraviti.
Dijamantna plaža nastaje tako što se komadi leda odlomljeni od glečera u neposrednoj blizini otkidaju i voda ih nosi, a zatim ih talasi izbacuju na plažu. Obzirom da je pijesak crn, kontrast između leda i plaže zaista čini kao da su u pitanju dijamanti.
Kao što sam već pomenula posjeta ledenoj pećini i glečeru je jedno od boljih iskustava koje sam imala. Ledene pećine na Islandu nastaju pucanjem leda. S obzirom da sam proces traženja pukotina, ispitivanja sigurnosti i pripremanja za posjetu turista dugo traje, ne čudi činjenica da je “rok trajanja” jedne ovakve pećine 20-30 dana. Sam izlet je koštao oko 120 eura, ali vrijedilo je svakog centa.
Obzirom da je već uveliko pao mrak kad smo završile sa izletom uputile smo se nazad u smještaj.
Planovi za drugi dan su bili veliki, međutim kao što sam spomenula ovdje nismo imale neke veće koristi od planiranja. Na jugu Islanda je najavljena velika pješčana oluja i vjetar jačine 120km/h. Nakon dugog vijećanja i pregovaranja odlučile smo da dan ranije krenemo nazad, prema Selfossu. Teška srca smo se pomirile da je veoma moguće da nećemo vidjeti sve što smo planirale.
Čim smo ustale, krenule smo. Kiša je bukvalno lila kao iz kabla, samim tim i ostalo što smo usput planirale posjetiti morale smo preskočiti. Kako smo se približavale Selfossu i kiša se smanjivala, čak se u par navrata i sunce pojavilo. Island je takav da prosto morate stajati na svakih 2-3 km, jer su predjeli nevjerovatni.
Ovaj dan smo imale priliku da posjetim neke od savršenih vodopada koji se mogu naći na Islandu – Skogafoss i Seljalandfoss. Seljalandfoss je poznat po tome što se skroz iza njega može proći. Naravno po lepom vremenu. Kada smo mi stigle, bilo je klizavo i zabranjen prolazak, ali smo na vlastiti rizik izignorisale upozorenje. Na sreću, ništa nam se nije desilo, a doživljaj je bio predobar.
Ono što je nezaobilazno na Islandu je posjeta farmi konja. Konji na islandu više liče na naše ponije. Iako su građom jako mali, ovi konji su nevjerovatno izdržljivi i snažni – mogu da nose i do 1/3 svoje težine. Uglavnom se koriste kao teretni konji i za rekreacijsko jahanje. U slučaju da ih planirate posjetiti ponesite mrkvu, jer im je to omiljena poslastica.
U Selfossu smo bile smještene u Selfoss hostelu, koji je jedan od najslađih smještaja u kojima sam imala priliku biti.
Za vrijeme boravka u Slefossu posjetile smo još i Geysir, Keridj krater, Gulfoss vodopade. Doduše Geysir nismo tada vidjele, jer je vjetar bio toliko jak da je u potpunosti raspršio svu vodu prije nego se ona digne sa površine vode. Ne moram ni spominjati koliko smo bile razočarane što nismo mogle vidjeti jedno od najznačajnijih obilježja Islanda.
Kad sam već kod tih obilježja i lov na Auroru se činio kao nemoguća misija. Mislim da ne postoji članak na intenetu vezan za polarnu svjetlost koji mi nismo posjetile i pročitale, prognozu smo pratile svakih pola sata, našle sva poznata mjesta na kojima se “lovi”, ali džaba, jednostavno se nije dalo. Lov u mutnom. Najveći problem je bio što mi nismo znale ni šta tražimo, u šta da gledamo, kako se vidi ta svjetlost. Par noći smo provele u autu po proplancima, plažama, poljima, ali ništa.
Medjutim, poslednja dva dana nam se posrećilo da solarna aktivnost bude visoka, tako da smo konačno imale priliku svjedočiti nečemu što se jednostavno ne može opisati. Svi snimci koje sam pregledala nisu ništa, kakav je osjećaj to gledati uživo. Temperatura je bila -10, vjetar preko 50km/h, ali ni jedne sekunde to nismo osjetile. Osim možda kad sam htjela uslikati, ali su mi ruke od hladnoće otkazale.
Mislim da svako ko je ikad imao priliku da vidi polarnu svjetlost zna o čemu govorim, a onima koji nisu bili te sreće želim svim srcem da to doživite.
U međuvremenu je prošla svaka opasnost od oluje, pa smo se vratile do Vika da posjetimo šta smo propustile.
Reynisfjara plaža važi za jednu od najopasnijih na svijetu, zbog izrazito velikih valova. Nažalost, ljudi i dalje previše rizikuju i približavaju se vodi.
Nezaobilazno je bilo posjetiti i Solheimasandur plažu, na kojoj se nalazi čuveni srušeni avion. Napomena samo da sa parkinga do samog aviona ima 4km hoda u jednom pravcu. Da li se isplati ili ne, ne znam, ali meni je bilo drago što smo i tu došle.
Jedna od stvari koja nam je bila najzanimljivija je ova žica sa grudnjacima na njoj. Na sred ceste. Naišle smo na podatak da se u kući u blizini održavala žurka, nakon koje su se tu našli grudnjaci. Žene su na tom mestu nastavile ostavljati svoje.
Za sam kraj putovanja ostavile smo Rejkjavik i okolinu. U Rejkaviku je vjetar užasno duvao, pa nam je onemogućio potpun obilazak. Ono najbitnije smo obišle, a ostalo ostavljamo za neki drugi put.
Predposlednji dan odlučile smo pružiti još jednu priliku Geysiru, i ovaj put nam se posrećilo. Mada je bio vjetar i užasno hladno, voda je nadjačala vrijeme ovaj put.
Gulfoss vodopad, u vrijeme naše posjete bio je zaleđen, a zbog prejakog vjetra bilo je nemoguće približiti mu se.
I kao šećer na kraju – Plava laguna. Jedno od svjetskih čuda prirode. I zaista jeste čudo. U sklopu najjeftinije ulaznice koju smo mi kupile par dana pred polazak, dobijete jedno piće, masku za lice i neograničen boravak u laguni (tj. do 19:00h kad je bilo zatvaranje). Nama je bilo sasvim dovoljno 4-5 sati. Prije samog ulaska u vodu neophodno je tuširanje i stavljanje balzama na kosu (koji se dobije u tuš kabini). Telefon je dozvoljeno unijeti, ali nakon par minuta na vjetru i temperaturi u minusu, prsti više nisu u mogućnosti da ga drže. Nakon boravka tamo, savjetujem da ponesete neku kapicu ili ono što se samo na uši stavlja. jer zna biti nezgodno kad vjetar zaduva. Nakon boravka ponovo imate sve potrebno za kupanje, sušenje kose, čak i feniranje. Ono što je mene iznenadilo je što gotovo sve žene slobodno potpuno gole hodaju po svlačionici, pa eto ko planira ići neka se pripremi.
Jedino što nismo uspjele vidjeti to je Snaefellsjokull nacionalni park, ali vremenske prilike su bile takve kakve jesu. A i to je razlog više za vratiti se na Island, ljeti naravno.
Ono što bih posavjetovala svakome ko ide na Island je:
-
Na prvom mjestu da ponesete svoju hranu. Iako se može prenijeti uglavnom suva hrana, bolje i to neko davati ogromne svote novca tamo na hranu.
-
Nije neophodno da se renta 4×4 ( kako smo mi svagdje čitale) jer smo mi sve što smo htjele obišle i sa malim autom. Nemojte dozvoliti da vam rezervoar bude ispod pola, jer je na jugu pumpa tek na svakih 250 km. Obavezno kupite kreditne kartice za gorivo, jer se na nekim pumpama može samo tako dotočiti gorivo.
-
Plavu lagunu unaprijed rezervišiti jer je ograničen broj mjesta po terminu.
-
Pare apsolutno ne trebate mijenjati, svagdje se prihvata kartica (čak i naša bosanska debitna s kojom smo kući tolike probleme imale)
-
Što se tiče fermentiranog morskog psa i crne smrta kao obaveznog jela i pića, ja lično nisam probala, ali drugarica jeste i sve što mogu reći je da su uzaludno bačene pare.